Samotna seoska imanja
Koruška je poseban, izvoran svijet, sa samotnim seoskim imanjima razasutima po sunčanim visoravnima. Pokrajina između Olševe, Dravskog polja i granice s Austrijom predstavlja najveće područje samotnih seoskih imanja u Sloveniji.
Kuće na strmim padinama zajedno s gospodarskim zgradama stišću se u grozdove, koje ispod čupavih, šindrom pokrivenim krovovima djeluju kao manji zaseoci. Ovdje ih nazivaju „celki".
Brojni naraštaji zbog izoliranosti i škrtosti gorske prirode obogatili su ih svojom marljivošću, snalažljivošću te arhitekturnim stvaralaštvom. Tako su se s njima sve do danas zadržale arhaične karakteristike ljudske arhitekture koja potječe iz 17. stoljeća. To su pogotovo drvene žitnice, funkcionalno oblikovane drvene zgrade s izuzetnim elementima za ukrašavanje, koje su u pravilu bile samostalne privredne zgrade namijenjene za pohranu žita, brašna i mesa. Zatim crne kuhinje, mlinovi i pile te manje kovačnice. A zatim kućice pomaknute na rub, skromni domovi starih ruralnih ljudi i sluga odsluženih kod seljaka.
Na ovim imanjima još uvijek održavaju stare seoske radne običaje kao što su „steljaraja", ,,jajčarija", ,,gnojvoža", koji su drugdje već zaboravljeni. U ovim kućama znaju ispričati mnoge dogodovštine o „perkmandelcih", ,,ajdih", ,,škopneku", ,,gozdnem možu" (šumskom čovjeku), ,,žal-ženah" ili „divji-jagi". Njihova izrezbarena ili oslikana ulazna vrata, kuhinjski ormari, kredenci i garderobni ormari govore o spretnosti pojedinaca koji su živjeli s drvom i koji su znali domu dahnuti mnoštvo duhovne hrane i estetskih užitaka.
Osim toga ova imanja glasovita su po izvanrednoj domaćoj kuhinji, po prvorazrednom reskom koruškom moštu od jabuke, tejedinstvenim pogledima na svijet ispod njih.